Hrvatski muzej naivne umjetnosti

Impresije iz Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti u Zagrebu

1. listopada 2021. navršene su dvije godine otkako sam imenovana ravnateljicom Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti u Zagrebu. Riječ je, podsjećam, o prvom muzeju naivne umjetnosti u svijetu.

Kada sam primila na kućnu adresu Odluku o imenovanju na tu dužnost od aktualne ministrice kulture i medija dr. sc Nine Obuljen Koržinek, bez ikakve lažne skromnosti, obuzeo me osjećaj velike sreće, časti i odgovornosti. Biti ravnateljica najstarijeg, najposjećenijeg nacionalnog i narodnog muzeja veliki je izazov. Izazov je ujedno upravljati ovom muzejskom institucijom koja je na današnji dan prije 69. godina organizirala svoju prvu izložbu ukupno desetorice slikara i jednoga skulptora, na kojoj su bila prezentirana 54 umjetnička djela. Bilo je to davnog 1. studenog 1952. godine u tadašnjim prostorijama Doma seljačke sloge, u Ulici Socijalističke revolucije 17 (današnja Zvonimirova ulica), povodom VI. kongresa KPJ uz veliku podršku kulturnih djelatnika toga doba, posebice slikara Ede Kovačića i Kamila Tompe, te Ive Steinera, tadašnjeg savjetnika Ministarstva kulture.

Prije nego se osvrnem na tu prvu izložbu, važno je istaknuti tri dodatna datuma vezana uz grad Zagreb i valorizaciju naivne umjetnosti i našeg nacionalnog muzeja, kako bi, sukladno tome, mogli nastaviti dalje reći nešto više o našem rođendanu.

Prvi važan datum svakako je 13. rujna 1931. godine, kada je organizirana  III. izložba umjetničkog udruženja “Zemlja”, na kojoj su po prvi put izlagali naivni umjetnici, ponajprije Ivan Generalić i Franjo Mraz.

Drugi važan datum je 18. svibnja 1936. godine, kada je otvorena I. izložba hrvatskih seljaka – slikara, kada se po prvi puta dogodio istup jedne grupe naivnih umjetnika u svijetu, koja postoji i djeluje neovisno.

Treći pak, onaj koji smo spomenuli kao prvi, je datum 1. studenog 1952. godine, kada je otvorena “Stalna izložba seljaka slikara”, a ujedno je bila riječ o prvoj manifestaciji muzeja naivne umjetnosti koja je tada nosila naziv “Galerija primitivne umjetnosti”, danas svima poznatnog Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti u Zagrebu.

Proučavajući arhivsku građu iz tog vremena vezanu za nastanak same galerije, a s obzirom kako smo prošle godine predstavili i muzeološku koncepciju te stalni postav našeg Muzeja u prostorijama u Demetrovoj ulici 18 (objektu kojeg nam je na trajno korištenje bez naknade dodijelilo Ministarstvo kulture i medija RH), pronašla sam i orginalni dokument o osnivanju “Galerije primitivne umjetnosti” u Zagrebu. Riječ je o rješenju Upravnog odbora Središnjice Seljačke Sloge, u čijem je okrilju osnovana galerija s tadašnjim mjestom svog rada i djelovanja u Ulici Socijalističke revolucije broj 17. (nekada se ta ulica nazivala i Ulica Crvene armije, a danas je riječ o Ulici kralja Zvonimira). Iz citiranog rješenja temeljenog na odluci Upravnog odbora s njegove sjednice održane 7. travnja 1952. godine, jasno se vidi profil  osnivanja galerije muzejskoga tipa, budući da joj se daje u zadatak “da sabire, proučava, izlaže djela sa područja likovne primitivne umjetnosti……”.

Značajna je svakako i činjenica kako je inicijativa za osnivanjem takve ustanove potekla dijelom od samih seljaka-umjetnika i nekolicine prosvjetnih i kulturnih djelatnika, koji su na vrijeme uočili važnost i vrijednost ovog umjetničkog fenomena, a čemu je svakako pogodovala i klima kulturno-društvenih zbivanja u ranom poslijeratnom razdoblju nakon II. svjetskog rata, kada se prosvjetnim i kulturno-umjetničkim djelovanjem željelo unapređivati i širiti prosvjetu i kulturu prema seoskim krajevima. Ne smije se također zanemariti niti činjenica kako se istodobno, a paralelno i uz njegovanje likovnog izraza seljaka-umjetnika, velika pažnja posvećivala i književnim radovima seljaka-pisaca.

Od samih početaka svoga postojanja galerija se obraća direktno naivnim umjetnicima tražeći pritom suradnju s njima, u potrazi je za informacijama s terena, te prikuplja podatke o svim osobama koji se bave likovnom djelatnošću. Jedan od prvih koji je pomagao u radu ustanove bio je naš proslavljeni naivac Ivan Generalić, kojem se potpredsjednik Franjo Gaži i tajnik Tiho Cvrlje obraćaju sa zamolbom da dostavi vlastite prijedloge u pogledu planirane prve izložbe i ostalih aktivnosti, te proslijedi imena seljaka-slikara kojima bi se galerija obratila. Ivan Generalić se na poziv odmah odaziva i svesrdno i kontinuirano pomaže sve aktivnosti galerije. On ujedno daje i osobne preporuke da se na prvoj zajedničkoj izložbi pozovu i određeni umjetnici.

Generalić u svome pismu prilaže i izjavu koju je dao dopisniku “Novosti” iz 1936. godine: “Došel je tam slikar umjetnik, gospodin Hegedušić, videl je naše slike i su mu se dopale. Mam ih je deset zel i rekel je da su dobre. On nas je počel vučiti kak nek rišemo. Rekel je nek samo gledimo oko sebe. Niš nek ne prerisavamo z anziskartih…..Rekel je:’Dečki, najte toga delati!Samo glečte kak ljudi hodiju, kak sediju, glejte im glave,ruke…..Najte prerisavati. Imate hiže, imate pola, krave, crikve, to rišite. Smo dobro otprite oči’…..”

Oči su se “otprle” nad rukama u hižama, nad kravama u poljima, crikvama i drugim stvarima. To je bio početak slikarske škole u Hlebinama.”

Upravo je u ovim riječima sabrana cjelokupna misao naivne umjetnosti, a slobodno možemo reći kako je nakon te prve izložbe sve ostalo povijest……

Na naš rođendan potrebno se prisjetiti onih prvih jedanaest umjetnika koji su hrabro i s velikim entuzijazmom dali svoja 54 umjetnička djela koja su ustanovila prvu izložbu, odnosno prvi muzej takve umjetnosti u svijetu, a riječ je o danas svima poznatom Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti u Zagrebu.

Na izložbi su se predstavili –

  1. Ivan Generalić
  2. Mirko Virius
  3. Franjo Mraz
  4. Ive Ćaće
  5. Mijo Sekola
  6. Dragutin Sisek
  7. Miloš Buzadžić
  8. Dragan Gaži
  9. Franjo Dolenc
  10. Eugen Buktenica
  11. Petar Smajić

Kako je prvi ravnatelj našega Muzeja Dimitrije Bašičević ustvrdio –

“….. ova mala galerija nikla je među muzejima s tradicijom, izražavam se sentimentalno, kao poljski cvijet na asfaltu; preko noći, bez pupanja koje bi se moglo pratiti. Iznikla je, rascvjetala se i sada – stoji.”

Ipak, Bašičević već tada govori i o problemima, a čitajući ih danas, stječe se dojam kako se nismo previše odmaknuli od 1952. godine. Govori o istim poteškoćama kakve imamo i danas, problemi su danas postali izazovi, a taj mali pupoljak, taj cvjetak (naš muzej) i dalje stoji na istom tom asfaltu i dalje ga pohode ljudi sa svih kontinenata, koji su nam neizmjerna podrška i znak da radimo dobar posao, te i dalje branimo epitet “prvoga na svijetu” i “najposjećenijeg muzeja grada Zagreba”.

Nama je to za sve ove godine sasvim dovoljno. Stoga – sretan nam rođendan!

tekst napisala:

Gabrijela Krmpotić Kos, prof.mag.mus.MAS

ravnateljica